Zakon o dječjoj zaštiti Republike Srpske (“Službeni glasnik RS br. 114/2017, 122/2018,
107/2019, 119/2021 i 112/2023) je u članu 36a odobrio pravo na naknadu roditelju-njegovatelju
pod slijedećim uslovima:
(1) Pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju ostvaruje jedan od roditelja djeteta sa
smetnjama u razvoju najduže do navršene 30. godine života djeteta, koje:
1) ima trajno oštećenje ili oboljenje zbog kojih je potpuno zavisno od pomoći i njege drugog lica
pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, sa procentom tjelesnog oštećenja od 100%,
2) ima potrebu za posebnom njegom na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije, u skladu sa
ovim zakonom i zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite,
3) nije u mogućnosti da se osposobljava za rad u struci kroz nastavak školovanja prema nalazu
stručne komisije, u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite,
4) ne ostvaruje pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite, zdravstvenu ustanovu ili nije
ostvarilo pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu, niti ostvaruje pravo na dnevno
zbrinjavanje, u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite.”
Taj isti član Zakona je propisao da roditelj-njegovatelj ima pravo na mjesečnu naknadu u iznosu
od 100% osnovice iz člana 21. Zakona o dječjoj zaštiti a osnovicu utvrđuje Vlada RS, a što za 2025. godinu iznosi 651,00 KM.
Pitamo se, da li je taj iznos i izbliza dovoljan za brigu o djetetu sa 100% invaliditetom?
Status roditelja-njegovatelja je u Federaciji BiH donekle bolji, jer je Zakonom o roditeljima-
njegovateljima (“Službene novine FBIH” br. 75/21) propisano da roditelj-njegovatelj u FBIH
prima mjesečnu naknadu u visini najniže plate u FBIH, s pripadajućim doprinosima. Za 2025.
godinu Vlada Federacije BiH je utvrdila najnižu platu u iznosu od 1000 KM, na koji iznos se
roditelju-njegovatelju, u skladu sa Zakonom o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 26/16
i 89/18), uplaćuju doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje. Pored toga, roditelj-njegovatelj tu
naknadu prima dok god je živo dijete za koje dobija tu naknadu. Kako je moguće da postoje
ovolike razlike u odnosu na status roditelja njegovatelja između dva entiteta?
Ono što smatramo posebno problematičnim jeste što Zakon o dječjoj zaštiti RS propisuje da
roditelj-njegovatelj prima tu naknadu dok dijete ne napuni 30. godinu života. Ali, šta se u stanju
djeteta sa trajnim oštećenjem i 100% invalidnošću promijeni kad navrši 30. godinu života?
Ustav Republike Srpske obezbjeđuje jednakost svim građanima Republike. Jednakost je
obezbijeđena bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovest, socijalno
porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili
drugo lično svojstvo. Ali, koliko smo jednaki u pravima ako pravo na naknadu roditelju-
njegovatelju prestaje kad dijete sa smetnjama u razvoju navrši 30. godinu života?
Dijete koje je potpuno zavisno od tuđe njege i pomoći treba cjelodnevnu roditeljsku njegu, koju
mu roditelj njegovatelj daje tokom čitavog dana, svakog dana u godini. Međutim, u praksi smo
primjetili da su brojni slučajevi u kojima se “cjelodnevna njega” tumači na način koji praktično
tjera roditelje da dijete koje je potpuno zavisno od tuđe njege i pomoći, drže izolovano u kući,
potpuno ukidajući socijalnu inkluziju djeteta sa smetnjama u razvoju, dok s druge strane tu istu
naknadu uskraćuje kad dijete navrši 30. godinu života, dovodeći time dijete ne samo u izolaciju
već i na rub egzistencije.
Roditelj-njegovatelj je očigledno jedna od najugroženih socijalnih kategorija u Republici
Srpskoj, i stoga smatramo da je neophodno da se preduzmu određeni koraci kako bi se njihova
zakonska i socijalna pozicija popravila.
