Roditelji-njegovatelji svaki dan ustaju i liježu sa istom mišlju: da
li će moje dijete koje je potpuno zavisno od moje posebne njege danas
dobiti potrebnu podršku i od države? Roditeljska briga i njega nisu
upitni, jer roditelji-njegovatelji se svaki dan predano brinu o svom
djetetu, koje bez te roditeljske njege ne bi preživjelo jedan dan.
Upravo zbog te neupitne predanosti, boli nedostatak podrške sistema
koji novac ulaže razne projekte a odbija pružiti podršku ovoj
najosjetljivijoj socijalnoj kategoriji u našem društvu, opravdavajući
to odsustvo podrške različitim opravdanjima, koja se najčešće svode na
to da djetetu NIJE POTREBNA POSEBNA NJEGA.
Opravdanja su najčešće vezana za činjenicu da dijete učestvuje u
inkluzivnom obrazovanju-koje je inače, obavezno za svu djecu
osnovnoškolske dobi-ali sistem za tu obavezu, i pravo na inkluziju,
kaže da je to onda pokazatelj da djetetu nije potrebna posebna njega,
ako može da učestvuje u obrazovnom procesu.
Pitamo se, koji je to dokaz da djetetu nije potrebna posebna njega, ako je roditelj-njegovatelj
ili u školskoj klupi sa njim neprestano, ili ispred razreda, čekajući spremno da svom djetetu pomogne pri odlasku u toalet, ili prilikom ishrane?
Kako se može reći da nije potrebna posebna njega slabovidom/slijepom
djetetu, uz koje je roditelj neprestano tokom učešća u obrazovnom
procesu?
Kako se može reći da nije potrebna posebna njega djetetu koje je u
invalidskim kolicima, i samo roditelj može da mu pomogne prilikom
odlaska na toalet tokom učešća u obrazovnom procesu?
Kako se može reći da nije potrebna posebna njega djetetu-leptiru,
kojem neprestano treba tretirati otvorene rane na koži, i tokom učešća
u obrazovnom procesu?
Mislimo da sistem nema potpuno ispravnu viziju o stanju djece sa
smetnjama u razvoju, potpuno zavisnim od tuđe njege i pomoći, sa 100%
invaliditeta.
Nadamo se da ćemo sistemu u ovom procesu “otvoriti oči”.
Jer roditelji-njegovatelji zaista trebaju našu podršku i pomoć da
iznesu posebnu njegu svoje djece.