Ljudi koji nemaju djecu sa smetnjama u razvoju, teško mogu shvatiti
koliko je teška svakodnevica roditelja koji ima dijete sa 100%
invaliditeta, koje je potpuno zavisno od tuđe njege i pomoći.
Roditelj-njegovatelj je neprestano uz svoje dijete, bilo u kući, bilo
da ga odvede do škole (u koju dijete koje je 100% invalid i potpuno
zavisno od tuđe njege i pomoći, ide samo u svrhu socijalizacije i
inkluzije).
Naime, čak i kad je ovo dijete u razredu, roditelj (ako mu nije i
asistent u nastavi, jer niko drugi ne može biti asistent djetetu s
ovakvim poteškoćama) je ispred razreda-jer samo roditelj-njegovatelj
može svoje dijete odvesti do toaleta, svući i postaviti na wc-šolju,
te ponovo obući i vratiti u školsku klupu, ili pak svom djetetu
presvući pelene. Niko drugi u toj specijalnoj obrazovnoj ustanovi to
ne može, ne smije i ne želi uraditi.
Nehumano je uz svijest o takvoj svakodnevnici roditelja-njegovatelja,
tvrditi da roditelj ne pruža cjelodnevnu (posebnu) njegu svom djetetu
jer dijete boravi 2-3 sata u specijalnoj obrazovnoj ustanovi.
Nehumano je tvrditi da potreba za posebnom njegom djeteta s ovakvim
poteškoćama prestaje s 30 godina, odnosno, da ovu naknadu može
zamijeniti neka druga, značajno manja i od ove koja nije u potpunosti
dovoljna da zadovolji sve potrebe djeteta s ovakvim poteškoćama.
Da li naše društvo zaista može da zatvori oči pred ovako teškim
problemima, i bude nespremno da učini nešto da popravi svakodnevicu
roditelja-njegovatelja?
Želimo vjerovati da smo kao društvo spremni da preduzmemo odgovarajuće
korake da pomognemo onima koji su najosjetljiviji, najslabiji, i
kojima je naša pomoć zaista potrebna.
